Chitchat #7

Today

Bajrami su u mojoj kući bili poseban dan. Budila me vreva glavne ulice mog gradića, koja se pružala baš pod mojim prozorom. Skockani gradski frajerčići, dječija cika i miris čistoće, što se širi odasvuda. Veseli jutarnji programi, preglasne petarde i krhko tijelo mog psića, što drhti i gnijezdi se u mom krilu. Odlasci u posjetu rodbini, puno smijeha i još više hrane, zagrljaja i obavezno guranje novca u ruku. Negdje usput sam izgubila i svoju ulicu i psa i vjeru u tog nekog gore i svi smo se nekud rasuli. Ni programi više ne prikazuju omiljene mi ilahije, niti je telefonska mreža opterećena od brojnih čestitki. Stigne tek poneka, grupna, a takve, haman i ja pišem. Jutros sam sjedila sama, na bajramsko jutro, u tišini i pisala poruku najboljoj prijateljici. Ona sada ima svoju malu porodicu i živi taman toliko daleko da me ta daljina podobro guši. Niz lice su mi se otiskivale vrele suze i sustizale jedna drugu. Kuda li život tako žuri da nas sve što prije zaboravi? Porodica je s godinama brojnija i to me jedino dobrano veseli, dok se guramo oko pune trpeze, prepričavajući kojekakve anegdote. Gledam bratovu kćerkicu, kojoj je ovo prvi Bajram, kako stišće svoj prvi bajramluk u šačici i radoznalo gleda lica oko sebe. Eto, novi život, tek načinje svoj krug. 
Yesterday

Žalim za svim knjigama koje sam nekome posudila, pa im se izgubio trag. Jednostavno, iščeznule. Zaboravila ja kome sam ih dala, zaboravio taj neko na prašnjavu policu koja čuva nečije bogatstvo. Podsjeti me na to baš nečija tuđa knjiga. Znam da je tuđa, jer baš svaku knjigu sa police pamtim kao uspomenu. Kad sam je kupila, gdje, za koliko. Miriše im papir, neke su još neotvorene, ali čekaju svoj trenutak, koji, sramotno, apsolutno nikada ne nađem.

Neke slike mi noću dolaze kao dugometražni film. Jedan vragolasti dječak i njegova razbarušena kosa koju češljam ujutro, prije škole. Moj najdraži film iz djetinjstva i njegove radoznale oči koje ga upijaju, dok se dječije cereka kraj mene. Vrućina i miris velikog grada, njegova ručica u mojoj i naše filmske večeri. Definitivno uvjerenje da sam ga premalo grlila, baš taj posljednji dan. Njegov dugi pogled, dok sa školskim ruksakom stoji i maše. Bezbroj suza koje su mi se slivale niz lice cijelim putem do kuće  i jedne tople oči, s kojima gradim dom. Izmiču mi pod mračnim kapcima, držeći me budnom, sasvim dovoljno da ostanem hronično umorna. 

Tomorrow & Always
U godinama sam kada mi se dio društva odvaljuje od alkohola i partijanja, a drugi nuna djecu. U dobu sam tehnologije, iz nerazjašnjenjih okolnosti vlasnik jednog vrlo nostalgičnog srca.

Radujem se putovanjima koja me čekaju, Laninim prvim koracima, riječima i mirisu novih knjiga. Radujem se sastancima i zagrljajima, baš ove nedjelje, na drugoj Digital Divas konferenciji. Stari i novi, sada već prijatelji i nova iskustva, bude u meni hordu leptirića, kao prvi talasi mora koji izvire po dolasku. I to more je sada već opipljivo blizu i žudim za njim, a valjda je u tome trik. Uvijek za nečim žuditi. 

Do čitanja,
Love,
Dođoška!