Chitchat #14

Sanjala sam more. Dug put nekim čudnim vozom i mobitel koji neprestano zvoni i koji želim baciti iz voza u pokretu. Biti nedostupna, a ne mogu. Sanjala sam drugarice iz djetinjstva i neka drvena vrata sa kojih se guli bijela farba, a iza njih talasi svjetlucave vode poigravaju na suncu. Otvorila sam vrata pa uzdahnula pred ljepotom tog prizora,  a jebeni mobitel još uvijek zvoni. Sada više ne moj, neko prijateljicin, ali i dalje traže mene. Šta bi mi značio taj san? Osim da volim more i mrzim biti dostupna stalno. Treba mi bijeg od realnosti, tako i zalutah ovdje, u redove na virtuelnom papiru. Koja ironija, kada bježim od čuda tehnologije i dostupnosti.

Moram.. moram.. svaku rečenicu počinjem tako i svaka mi već u zaletu teži par kilograma više. Moram trenirati, moram jesti zdravo, moram učiti, moram raditi, moram pročitati, moram pogledati, moram nazvati.. E sad ne želim ništa. Ne moram ništa. Glava mi bridi od tuđih očekivanja, od tuđih želja, tuđih "uradi ovo, to je najbolje za tebe". U glavi mi je galama, pa se najčešće pokrijem po njoj, zamračim sve prozore i šutim. Sada radim na tome da svoje sopstvene riječi promijenim u "volim", jer zaista volim. Volim ići u pozorište, volim proljetne večeri, volim se smijati glasno. Volim, jer se tek iz ljubavi može izroditi želja, ona prava, koja zagasi žeđ kada je ispuniš, koja napuni dušu i krvotok.

Konačno sam iskoristila par sati dobrog raspoloženja i energije. Sjela sam na pod, izvukla iz ladica isječke koje sam dugo skupljala i krenula izrađivati svoj "vision board". Ploču svojih snova i želja, motivacije, lijepih, plavih cipela. Počela sam, konačno, čitati knjige koje dugo želim pročitati i gledati filmove koje dugo želim pogledati. Pokrenula sam se s mjesta. Bez razmišljanja sam na glas rekla da ja zaista volim biti sama, radije šutim i gledam kroz prozor, nego s ulice u zgrade. Volim kafu s mlijekom i Steviom i svaka druga mi je bljutava. Previše pričam, obožavam morbidne dokumentarce, unatoč kilometrima koje su Adnanove oči prošle kolutajući na moju YouTube historiju.

 Sa najvećim osmijehom sam pročitala desetke poruka koje sam dobila, u kojima mi pišete kako najviše volite baš ove, Chitchat postove. Ponovo pišem, vratila sam se svojoj najvećoj ljubavi, riječi. Sve više razmišljam o pisanju knjige, neke koju bih i sama gutala, ali još ne znam o čemu ona treba biti. Vjerovatno i to jednom samo poteče iz čovjeka, pomjeri ga sa jednog mjesta na drugo. Zato vam hvala, što ste moja struja, što pomjerate moje rijeke riječi, što ste im more u koje se razliju.

Do čitanja,
Love,
Dođoška!