Ovo je jedan post za moju dušu. Nemojte me pogrešno shvatiti i pomisliti da je ikada, neki napisan iz drugog razloga, no ovaj je.. kao najdraža boja, ili okus sladoleda - svojstven meni. Možda, samo možda, negdje tamo, vam se provuklo kroz post, ili neku rubriku sa strane, koliko uživam u pisanju. U čitanju isto, no pisanje je za mene oslobađanje. Da znam slikati, vjerovatno bih radila i to, no, ne znam. Najbliže tome je šaranje po mom i tuđim licima, šminkom.
Danas s vama želim pričati o sebi. Želim vam pisati. Ne o sebi, u smislu koji mi je ton kože, moju dnevnu rutinu šminkanja ili listu želja, nego o sebi kao biću.
U četvrtom razredu srednje škole, na posljednjem času psihologije, moja, ne tako omiljena, profesorica, rekla mi je riječi koje pamtim i sad, više od tri godine kasnije. Rekla je "žao mi je što u tebi nisam probudila sagovorinika, a osjetila sam u tebi potencijal. Moram ti reći da se u svemu što radiš, vidi da si kreativna, a odlika kreativnih ljudi je ljenost. Ako to uspiješ pobijediti, pobijedit ćeš sebe i bit ćeš jako uspješna osoba u životu."
Tih riječi, sjetim se vrlo često. Znate li zašto? Zato što su bile potpuno tačne. Moja glava je nepresušan izvor ideja, no, sprovođenje tih istih ideja u djela je najteža stvar na svijetu. Možda, jer prelako odlutam, možda jer sam pomalo nerealna, možda, jer ništa do sada nisam željela dovoljno jako. Možda. Još nisam otkrila.
Ono što želim reći, je da je moj blog pobjeda mene, nadamnom. Obavezala sam se da pišem, da radim i da nekome "odgovaram" za to. Broj ljudi koji me čitaju i prate je mali, neznatan, no osjećam obavezu da podijelim s njima, s vama, svoje misli i ideje. To je moja mala pobjeda, svakoga dana.
Imati blog, bilo koje vrste, znači ogoliti se pred masom ljudi. Duševno i tjelesno. S vama dijelim svoje mane, one koje dolaze iz moje glave, a i one koje su svima očite. Dijelim s vama strahove i nesigurnosti, rastemo skupa.
U ove 22 godine 6 mjeseci i dva dana života, naučila sam da je najteže prihvatiti sebe takvoga kakav si. Najteže mi se bilo pomiriti s činjenicom da nikada neću biti visoka 180cm, da neću imati velike grudi, tanke noge ili malu guzu. Moja frizerka me nikada neće pozvati da modeliram na njenom hair showu, jer moja kosa je rijetka i tanka i vjerovatno ću čitav život miješati dva jezika na kojima sanjam, razmišljam i živim i nervirat ću samu sebe zbog toga. Nikad neću biti odgovorna dovoljno, da bih nokte držala uvijek savršeno manikiranim i lijeva noga će mi uvijek biti obilježena sa nadimkom "hafifna" jer na njoj nosim 2 vidljiva ožiljka i bol u koljenu koji se javlja na promjenu vremena. Nikada neću funkcionisati kada sam negdje potpuno sama, jer volim dobro društvo, pa makar šutila. Glas će mi zauvijek biti okarakteriziran kao "čudan", pogrešno ću se oslanjati na desnu nogu i kriviti štiklu na svakim cipelama. Uvijek ću mariti previše za stvari koje ne mogu promijeniti, no, neću se prestati truditi. Uvijek ću imati dobre i loše dane. Bilo je strašno i užasno teško prihvatiti stvari takvima kakve su. No, znate li šta je divno? Divno je što sam naučila uživati u svakoj od gore navedenih činjenica. Naučila sam voljeti i ono što ostaje i ono što odlazi. Naučila sam napredovati, korak po korak. Pobjeđivati sebe. Pomjerati svoje granice, iskušavati se.
Upravo iz tog i iz milion drugih razloga, drago mi je što sam počela s ovim blogom. Drago mi je što postoji mjesto gdje, makar sama sa sobom, mogu pričati o onome što me usrećuje. Dan bez podočnjaka, plavi kreon na očima, nokti od kojih ni jedan nije pukao, tuširalica s mirisom bresaka.. you get the point!
Eh, sad kad napisah post za sebe, onda da napišem i zahvalnicu vama! Svima vama koji odvojite par minuta svog dana, da pročitate šta sam to kupila, šta volim, a šta mrzim. Da mi sugerišete kako bi bilo bolje i šta biste radije. Hvala vam! Hvala vam, jer vi jeste razlog mog rasta, mog napretka, bez vas to ne bi bilo
moguće!
p.s. Uskoro ću vas nagraditi poklonom iz studentskog budžeta! :)
Do čitanja,
love,
Dođoška
