Draga četranestogodišnja ja, evo baš pregledam svoj ormar i pomišljam "da li sam ja jedina osoba koja sebe u ogledalu vidi ljepšom, nego što me vidi ostatak svijeta?, jer ništa od moje odjeće nije crne boje koju mi vazda preporučuju kao onu koja smanjuje, a i 99% haljinica mi podobro otkriva noge, iako svi govore da su predebele. Znate, ono, svi oko mene govore "lijepa si ti cura, ali kad bi samo malo smršala eee onda bi to bilo.." ili "ništa ti nije problematično fakat, malo eto noge doduše, možda guza". A meni nije problematično. Haman ispada da jeste problematično svima osim meni. Ok, neću generalizovati, uglavnom je bitno ljudima koji me ne poznaju i koji me doživljavaju kao tijelo, a ne kao osobu. Meni je to ok. Meni je sasvim ok da mi neko da savjet i da ga ja saslušam, pa da odlučim hoću li ili neću. Nije mi, ipak, ok da mi neko kaže "ovako to napravi".
Evo konkretnog primjera. U posljednjih pola godine imala sam dva bitnija događaja u životu. Ženio mi se brat i udavala mi se jedna od najboljih prijateljica. Naravno da sam htjela izgledati lijepo, odmah sam u glavi posložila frizuru, šminku, nakit i.. odjeću, Sve je to bilo super, dok nisam krenula u potragu za haljinom. U 99% prodavnica sam dobila odgovor "ne proizvode se brojevi veći od 40". I to je ok, odnosno, bilo bi ok, da je to slučaj sa pojedinim modelima, ali kada je to slučaj sa svim modelima koji su se meni sviđali, onda je bio problem. Sve što sam ja čula od svakog prodavača (koji opet nije kriv) je bilo "djevojke do broja 40 zaslužuju lijepu haljinu, a tebi ko je kriv što jedeš neredovno i premalo treniraš, ti obuci trenerku". Gori od ovih neproizvođača bili su mi proizvođači koji eto, imaju tamo neku, kakvu bilo haljinu koja mi može i još prijedlog "pa šta ako su ti grudi korpica A? Pa ti obuci 2-3 grudnjaka i eto!". Ama, neću da obučem 2-3 grudnjaka, ja apsolutno nemam problem s tim da mi dekolte zjapi prazan, zašto ga imate vi?
Vidite, ja imam 78kg i 162cm visine. Grudi su mi tako male i lete svaka na svoju stranu, da grudnjak nosim samo da bi ih držao u istom pravcu. Stomak mi je neobično malen naspram butina i guze i svi otprilike misle da nosim broj obuće 35, a ja nosim 38. Kada sam ušla u pubertet od najsitnije i najmršavije djevojčice postala sam najzdepastija i najdeblja. Uvijek sam trenirala, ali tad jednostavno nisam imala pojma o odnosu "manje jedi, više troši", pa se 5kg pretvorilo u 15 i vremenom i ostalo. U tom periodu dobila sam i dioptrijske naočale, aparatić za krive zube, kosa mi se počela neviđeno mastiti, a lice su mi divno okitile bubuljice. Sve što sam ja tad čula bilo je "šteta". Kao da sam ikad imala potencijalnu karijeru modela Victoria's Secret brenda. Što sam više slušala, to sam više pokušavala dostići ideal. Na sve je bio šlag stav nove trenerice mog odbojkaškog kluba, u kome sam tad već igrala 5 godina. Ona me fino povukla na stranu i rekla "čuj, trudiš se, ali.. ja ne bih da mi se tribine smiju kad izvedem ekipu na teren i one sve visoke, vitke, a ti.. pa, pokušaj ti s nekim drugim sportom.".
Kako bih samo voljela da sam umjesto što sam plačući otišla u svlačionicu pa kući, znala ovo što znam sad. Kad sad pogledam svoje slike iz tog perioda, ja sam sebi divna. Da sam samo sebi znala reći "što se trudiš da usrećiš druge, kad si sebi već dobra i ako samo malo staneš, vidjet ćeš da imaš ljude koji te također vole takvu, a da svi ovi drugi nisu bitni?". Odrasti u pravu sebe je najteže.
Elem, od potrage za savršenom haljinom odustala sam tek onda kad sam našla tačno onu kakvu sam zamišljala i osjećala sam se k'o princeza. Jeste, bila sam okruglija od svih ostalih ljepotica, pa šta? Ako nisam plesala više od ostalih, nisam ni manje! Nisu kriva djeca što upadaju u kolotečine "moram izgledati starije", "moram izgledati mršavije", "moram ispuniti ideal", krivi su oni koji im taj kalup nameću.
Sjetim se vazda kako sam, kad sam stigla u Ameriku otišla pravo u +size prodavnicu, misleći "halelujah, konačno nešto za mene", a prodavačica me pogledala i rekla "dušo, mi ne držimo tako male brojeve.". Mater vjetru, pa ima li igdje da pripadam, pomislila sam prije nego me uhvatio trenutak histeričnog smijeha i spoznaje "bitno je s kim se ti porediš, a ne s kim te drugi porede, da bi pronašao svoje mjesto u svijetu". Zato 14-godišnja ja, zajebi plakanje na podu wc-a, pozdravlja te 23-godišnja ja, okružena ljubavlju, pozitivom i srećom.
p.s. Radiš kao savjetnik ljepote, u sretnoj si vezi u kojoj niko ne traži da promijeniš bilo šta, zaliječiti pms sa Oreo Milkom nije kraj svijeta i ne moraš odmah imati nagon za povraćanjem i krivnjom, a i fakat ne znaš igrati odbojke, bolje je što si prešla na mlaćenje zamišljenih protivnika. Samo pričekaj i ne odustaj od onoga što si ti.
Love,
Dođoška
