Prikazani su postovi s oznakom ljubav. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom ljubav. Prikaži sve postove

nedjelja, 23. travnja 2017.

Chitchat #15


Kada sam se useljavala u "svoj" (tj. gazdin) kutak, Adnan me pitao šta želim da mi kupi. Kao iz topa sam rekla "cvijet!". Odmah poslije prvih stvari koje smo unijeli, gurajući se u skučenom liftu, pojavio se na vratima, držeći u rukama saksiju. Umjesto "hvala" rekla sam "jebo li te taj grmić, htjela sam neki cvijet koji cvjeta, da mu se radujem, da ga slikam za Instagrama", a on je rekao "ženo, otišao sam u cvjećaru i rekao "treba mi cvijet o kojem se osoba nema vremena brinuti, cvijet za nekoga ko će zaboravljati da ga zalije i koji se ne suši brzo - i žena mi dala ovo!". "Joj", gunđam ja, "jesi me nablatio, ko kaže da se neću brinuti?", a dva plava mora me gledaju i šute, dok ne prevalim "..hvala ljubavi, izvini što sam grozna..". "Nema na čemu", dodaje između poljubaca.

U proteklih 7 mjeseci mog samostalnog života, družimo se grmić i ja. Za rođendan su me prijateljica i svekrva obradovale sa po saksijom cvijeća koje cvjeta, divno, predivno cvjeta.. i dok sam mjesec dana kasnije pomirljivo brala osušene listove oko njih i skupa s njima ih bacala u kantu, nasmijala sam se svom grmiću koji ponosno stoji, priznajući sebi da me on, ipak, tako divno zna. Oprašta mi kao i ovo drvo što ga ne zalivam koliko bih trebala, strpljivo me čeka da nadođem, da sama priznam da nije strašno ne biti u svemu najbolji i uspješan. Za neke stvari prosto treba pričekati pravo vrijeme, ne treba ih siliti, a treba biti itekako zahvalan na svim grmićima koji dođu usput i na najljepšim očima na svijetu, koje ih donesu.

subota, 21. siječnja 2017.

Chitchat #11

Oda jednoj ljubavi 

Ovih dana se osjećam poraženo. Smlatile su me loše vijesti, loše prognoze, gorak okus suza. Vrati me iz bitki u glavi jedan blagi dodir, dok me pokriva i šapuće, misleći da spavam, "reći ću te materi da nemaš potkošulje". Made in Bosnia ljubav.

Kaže mi "ne znam baš najbolje, ali oprao sam ti kistove, znam da sutra imaš šminkanje, a boli te stomak".

Posvađamo se u roku od dvije minute, nakon mog ulaska u auto. Uvijek zbog muzike. Zbog njegovih metalika i mojih žalopojki. Oko puštanja brade i kose, mog trošenja na šminku. Oko filmova, serija, politike. Zadnje tri i po godine vodimo bitku hoćemo li kupiti psa ili mačku, koju vrstu, kako će se zvati, a i ne živimo skupa. S nama se oduvijek, sve čini da je zauvijek. Zajednički interesi su nam isključivo Nadrealisti, Cazinska audicija i naša ljubav.

Moj otac kaže da mu treba izgraditi spomenik pred našom kućom, obzirom da me svaki put čeka po pola sata. Osim kad je jednom zakasnio 11 minuta, što mu i dan danas nabijam na nos.

Prije njega sam mislila da znam šta je ljubav i uvijek sam svoje vrijeme poklanjala ljudima za koje tek sad vidim da su mi davali samo mrvice. On me obasipa ljubavlju, pažnjom, lijepim riječima. Otvara mi vrata, ide u kino na glupe, ženske filmove, ostaje budan do posljednjih atoma snage da mi pomogne odabrati nijansu ruža. Vozi me na evente i sjedi sa mnom, blažen među ženama, jer zna da je meni bitno da tu budem. Kupuje mi knjige i presmiješno cvijeće, kritikuje me što izlivam toz od kafe u sudoper i što ne brišem prašinu. Vodi me u drugu državu po paletu koja mi se svidjela, grije mi noge i prevrće očima kad kupim nešto šljokičasto. Prije njega nisam voljela sebe, jer sam se uvijek prilagođavala drugima i bila sam neko drugi, da bi me voljeli. S njim sam najbolja i najgora verzija sebe i on me voli. Sa kosom koja je opala, sa novim strijama, razmazane šminke, uplakanu, poraženu, na podu kupatila.

Slušam ga kako diše, gledam ga dok vozi, gubim se u plavetnilu njegovih očiju, plašeći se jedino da bih ga mogla voljeti jače, više, duže, a ne znam kako. Da me nestane, da nestane svega što znam, ne bih imala za čime žaliti, kada ovoliko volim i kada sam ovoliko voljena.

Svaka je ljubav neizreciva i lijepa, a ja ovakvu, poput svoje, želim baš svima, jer u mojim očima savršenije nema.

ponedjeljak, 29. lipnja 2015.

Personal post : Draga četrnaestogodišnja JA!

Draga četranestogodišnja ja, evo baš pregledam svoj ormar i pomišljam "da li sam ja jedina osoba koja sebe u ogledalu vidi ljepšom, nego što me vidi ostatak svijeta?, jer ništa od moje odjeće  nije crne boje koju mi vazda preporučuju kao onu koja smanjuje, a i 99% haljinica mi podobro otkriva noge, iako svi govore da su predebele. Znate, ono, svi oko mene govore "lijepa si ti cura, ali kad bi samo malo smršala eee onda bi to bilo.." ili "ništa ti nije problematično fakat, malo eto noge doduše, možda guza". A meni nije problematično. Haman ispada da jeste problematično svima osim meni. Ok, neću generalizovati, uglavnom je bitno ljudima koji me ne poznaju i koji me doživljavaju kao tijelo, a ne kao osobu. Meni je to ok. Meni je sasvim ok da mi neko da savjet i da ga ja saslušam, pa da odlučim hoću li ili neću. Nije mi, ipak, ok da mi neko kaže "ovako to napravi".



Evo konkretnog primjera. U posljednjih pola godine imala sam dva bitnija događaja u životu. Ženio mi se brat i udavala mi se jedna od najboljih prijateljica. Naravno da sam htjela izgledati lijepo, odmah sam u glavi posložila frizuru, šminku, nakit i.. odjeću, Sve je to bilo super, dok nisam krenula u potragu za haljinom. U 99% prodavnica sam dobila odgovor "ne proizvode se brojevi veći od 40". I to je ok, odnosno, bilo bi ok, da je to slučaj sa pojedinim modelima, ali kada je to slučaj sa svim modelima koji su se meni sviđali, onda je bio problem. Sve što sam ja čula od svakog prodavača (koji opet nije kriv) je bilo "djevojke do broja 40 zaslužuju lijepu haljinu, a tebi ko je kriv što jedeš neredovno i premalo treniraš, ti obuci trenerku". Gori od ovih neproizvođača bili su mi proizvođači koji eto, imaju tamo neku, kakvu bilo haljinu koja mi može i još prijedlog "pa šta ako su ti grudi korpica A? Pa ti obuci 2-3 grudnjaka i eto!". Ama, neću da obučem 2-3 grudnjaka, ja apsolutno nemam problem s tim da mi dekolte zjapi prazan, zašto ga imate vi?



Vidite, ja imam 78kg i 162cm visine. Grudi su mi tako male i lete svaka na svoju stranu, da grudnjak nosim samo da bi ih držao u istom pravcu. Stomak mi je neobično malen naspram butina i guze i svi otprilike misle da nosim broj obuće 35, a ja nosim 38. Kada sam ušla u pubertet od najsitnije i najmršavije djevojčice postala sam najzdepastija i najdeblja. Uvijek sam trenirala, ali tad jednostavno nisam imala pojma o odnosu "manje jedi, više troši", pa se 5kg pretvorilo u 15 i vremenom i ostalo. U tom periodu dobila sam i dioptrijske naočale, aparatić za krive zube, kosa mi se počela neviđeno mastiti, a lice su mi divno okitile bubuljice. Sve što sam ja tad čula bilo je "šteta". Kao da sam ikad imala potencijalnu karijeru modela Victoria's Secret brenda. Što sam više slušala, to sam više pokušavala dostići ideal. Na sve je bio šlag stav nove trenerice mog odbojkaškog kluba, u kome sam tad već igrala 5 godina. Ona me fino povukla na stranu i rekla "čuj, trudiš se, ali.. ja ne bih da mi se tribine smiju kad izvedem ekipu na teren i one sve visoke, vitke, a ti.. pa, pokušaj ti s nekim drugim sportom.".



Kako bih samo voljela da sam umjesto što sam plačući otišla u svlačionicu pa kući, znala ovo što znam sad. Kad sad pogledam svoje slike iz tog perioda, ja sam sebi divna. Da sam samo sebi znala reći "što se trudiš da usrećiš druge, kad si sebi već dobra i ako samo malo staneš, vidjet ćeš da imaš ljude koji te također vole takvu, a da svi ovi drugi nisu bitni?". Odrasti u pravu sebe je najteže.

Elem, od potrage za savršenom haljinom odustala sam tek onda kad sam našla tačno onu kakvu sam zamišljala i osjećala sam se k'o princeza. Jeste, bila sam okruglija od svih ostalih ljepotica, pa šta? Ako nisam plesala više od ostalih, nisam ni manje! Nisu kriva djeca što upadaju u kolotečine "moram izgledati starije", "moram izgledati mršavije", "moram ispuniti ideal", krivi su oni koji im taj kalup nameću.



Sjetim se vazda kako sam, kad sam stigla u  Ameriku otišla pravo u +size prodavnicu, misleći "halelujah, konačno nešto za mene", a prodavačica me pogledala i rekla "dušo, mi ne držimo tako male brojeve.". Mater vjetru, pa ima li igdje da pripadam, pomislila sam prije nego me uhvatio trenutak histeričnog smijeha i spoznaje "bitno je s kim se ti porediš, a ne s kim te drugi porede, da bi pronašao svoje mjesto u svijetu". Zato 14-godišnja ja, zajebi plakanje na podu wc-a, pozdravlja te 23-godišnja ja, okružena ljubavlju, pozitivom i srećom.


p.s. Radiš kao savjetnik ljepote, u sretnoj si vezi u kojoj niko ne traži da promijeniš bilo šta, zaliječiti pms sa Oreo Milkom nije kraj svijeta i ne moraš odmah imati nagon za povraćanjem i krivnjom, a i fakat ne znaš igrati odbojke, bolje je što si prešla na mlaćenje zamišljenih protivnika. Samo pričekaj i ne odustaj od onoga što si ti.

Love,
Dođoška

četvrtak, 12. veljače 2015.

A šta za Valentinovo? Kind of DIY.

Helou bjuti svijete! Evo jednog posta, koji bi mogao poslužiti nekoj od vas, da iznenadi voljenu osobu za nadolazeće  nam Valentinovo.

Ovo je više DIY tip posta, skroman je i nešto što možete totalno prilagoditi vlastitoj vezi.

Obzirom da sam tip koji rijetko pribjegava "univerzalnim" poklonima, tako je i ovaj morao baš ličiti na mene.

Za njega će vam biti potreban : google, kutija (po mogućnosti ukrasna), štampač, makaze, heftarica, te nešto keša.

Kako sam ja to uradila :

Prošle godine sam se kontala šta bi to mog dečka najviše usrećilo. Ja nisam divna osoba s kojom se prelijepo zabavljati. Nisam. Najčešće sam namćorasta, previše agresivna i djetinjasta. Zato je on jadan zaslužio malo oduška. Nije neki tip od parfema, od satova nosi samo jedan, za odjećom nije pretjerano lud.. zato sam imala težak zadatak.

Nakon mozganja i mozganja, odlučila sam se pokloniti mu samo za njega izrađene kupone, koje će moći upotrijebiti u bilo kom trenutku. Naravno, za ovakvo nešto, potrebno je da oboje budete malo djetinjasti. Na googlu sam našla ovakve :



Naravno da su morali biti rozi, jer ipak ih je žensko pravilo.

Zatim sam na svaki napisala drugačiju "vrijednost".

"Ovaj kupon možeš iskoristiti kada poželiš da te ostavim na miru."
"Ovaj kupon možeš iskoristiti kada poželiš da malo šutim."
"Ovaj kupon možeš iskoristiti za masažu."


You get the point. Napravila sam ih pedesetak. Komičnih, bezobraznih, dječijih. Isprintala, isjekla, zaheftala. Stavila ih u ukrasnu kutiju. Njih možete naći u supermarketima, prodavnicama igračaka, nakita i sl.

*slika preuzeta s interneta


Eh sad dolazi "nešto keša" dio, jer sam za keš kupila njegove omiljene slatkiše i ubacila ih u ukrasnu kutiju skupa sa kuponima, slikama mačaka koje on obožava i sve mu skupa predala 14. Mogu reći da mu se baš svidjelo obzirom da  mi tim kuponima s vremena na vrijeme i sad prijeti. Sad ipak mislim da sam trebala napraviti 5 u vrh glave i to tipa "Ovo je da idemo na pizzu." :)

Bilo kako bilo, bio je to jedan od onih poklona u koje sam uložila malo vremena, malo novca i puno ljubavi. Valentinovo na kraju i jeste dan zaljubljenih, a ne dan bankrotiranih.

Kako vam se sviđa moj prijedlog? :)

Do čitanja,
Love,
Dođoška!