Kada sam se useljavala u "svoj" (tj. gazdin) kutak, Adnan me pitao šta želim da mi kupi. Kao iz topa sam rekla "cvijet!". Odmah poslije prvih stvari koje smo unijeli, gurajući se u skučenom liftu, pojavio se na vratima, držeći u rukama saksiju. Umjesto "hvala" rekla sam "jebo li te taj grmić, htjela sam neki cvijet koji cvjeta, da mu se radujem, da ga slikam za Instagrama", a on je rekao "ženo, otišao sam u cvjećaru i rekao "treba mi cvijet o kojem se osoba nema vremena brinuti, cvijet za nekoga ko će zaboravljati da ga zalije i koji se ne suši brzo - i žena mi dala ovo!". "Joj", gunđam ja, "jesi me nablatio, ko kaže da se neću brinuti?", a dva plava mora me gledaju i šute, dok ne prevalim "..hvala ljubavi, izvini što sam grozna..". "Nema na čemu", dodaje između poljubaca.
U proteklih 7 mjeseci mog samostalnog života, družimo se grmić i ja. Za rođendan su me prijateljica i svekrva obradovale sa po saksijom cvijeća koje cvjeta, divno, predivno cvjeta.. i dok sam mjesec dana kasnije pomirljivo brala osušene listove oko njih i skupa s njima ih bacala u kantu, nasmijala sam se svom grmiću koji ponosno stoji, priznajući sebi da me on, ipak, tako divno zna. Oprašta mi kao i ovo drvo što ga ne zalivam koliko bih trebala, strpljivo me čeka da nadođem, da sama priznam da nije strašno ne biti u svemu najbolji i uspješan. Za neke stvari prosto treba pričekati pravo vrijeme, ne treba ih siliti, a treba biti itekako zahvalan na svim grmićima koji dođu usput i na najljepšim očima na svijetu, koje ih donesu.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na komentaru!