Chitchat #13

Moj mrtvi pas i ja

Sanjam je, dok gledam kroz veliki, zamrljani prozor. Fizički sam tu, slušam beskrajno dugo i totalno nebitno predavanje o Britanskim kulturalnim studijama. Jednog dana ću se vjerovatno probuditi i shvatiti kako mi je saznanje o kvalitetu dasaka u pozorištu malog, seoskog pozorišta u Britaniji bilo od izuzetnog značaja. Čisto sumnjam, ali tješim se. Sanjam je, kažem, otvorenih očiju. Titraju mi slike na pozadini kapaka, kao kaleidoskop i nikada ih ne uspijevam zadržati taman dovoljno, da mi bude slatko. Svaka slika nestane grubo, zagrebe mi grlo kao gospođica koja se upravo posvađala s dečkom, pa se žustro okrenula na vrhu svoje potpetice i krenula lupkati istima, niz ulicu. Ostavljaju me s gorčinom i pomalo metalnim okusom krvi, u ustima.

Čudno je to, kako se u čovjeku sazrije i naraste neka nova ljubav, pa pusti korijenje, kao da tu pripada i da će zauvijek ostati. Naravno, jednom kada ode, šteta je skoro nesaglediva.

Previše često, da bih to smjela na glas priznati, ležim širom otvorenih očiju i čujem kako diše. Osjetim pod prstima brze otkucaje njenog malog srca i toplinu koja mi prožima prste. Onda se niz obraze skotrljaju tople suze i kažem sebi da sam sebična i blesava. Bića ne ostaju u našim životima snagom naše volje.

Voljela bih da sam malo gluplja. Voljela bih da su mi brige manje i da osjećam malo ravnodušnije. Mogla bih onda satima razglabati o lajkovima, o seenovima i malo bi me stvari doticalo. Voljela bih da su mi snovi normalniji. Ne bih onda u njima proživljavala prave drame, koje me prate mjesecima kao kakav loš trač. Voljela bih da se ne vežem toliko. Tada ne bih cmizdrila nad onim čega više nema.

Prošle su dvije godine od dana koji sam izvrtila u svojoj glavi sa milion različitih opcija i uvijek bih došla pred isti zid. Uvijek sa svojim odrazom u ogledalu, dok se čvrsto držim za umivaonik, kao da je jedini oslonac koji me dijeli od bezdana. Gledam u mokre trepavice na licu koje je oteklo do neprepoznatljivosti. Kako mi je, tako neosjetno, ukrala srce?

Prošle su dvije godine, kao dvije sekunde i sve je isto i u isti mah sve je drugačije. Ne znam kako popuniti rupu u grudima, niti znam kada suze konačno presuše.

Priznajem, naspram tuđih boli, moja je smiješna, ali je moja. Baš zato je ne mogu nikome dati, ni zakopati, ni zaboraviti.

Nedostaje mi kao pola mene.