nedjelja, 1. listopada 2017.

Digital Divas 2017!

Helou bjuti svijete! 


U današnjem postu vam donosim utiske sa nedavno održanog eventa, pod nazivom Digital Divas. Ovo je treći event ovog tipa, organizovan od strane Avona.

Sinoć je Teky, sa bloga The Red Queen  pitala je li posljednja sa postom o Divama, reko' nisi, imam ja, jer ko bih ja bila, ako ne bih kasnila?

Prošle godine krenem ja u Sarajevo na Dive i u Olovu se pokvari auto. Baksuz. Tata me pokušavao oraspoložiti činjenicom da možda nikada ne bih pila kafu  u Olovu da nije bilo toga. Yeeeah.. nije me baš utješio.

Dan prije eventa (ovo preskoči, ako te STVARNO zanima samo event


Ove godine sam bila odlučna da me ništa neće spriječiti i iznenaditi, pa sam krenula noć prije. Obzirom da sam radila cijeli dan, odlučila sam se uhvatiti pretposljednji bus za taj dan. Taj nije došao, a kad sam se već dobro smrzla, ispsovala sve redove vožnje i ozbiljno razmišljala da zapalim cigaru, jer baš tad bus uvijek naiđe - došao je. Dobro je, mislim se, nema veze što mi se mobitel pokvario i što se gasi, neće me iznervirati, dobro sam uradila što nisam ponijela više od tri komada šminke, jer će me sutra našminkati prijatelj (i vizažist) Adi. U Sarajevu me dočekuje Adina, prekrasna i jedinstvena žena, autorica bloga Nuclear Glitter. Prvi put se vidimo uživo, ali me ona osvojila još davno, kada mi je rekla da ima psa i mačku. I da voli šljokice, logično. Šetam s Adinom kroz cijelo Sarajevo, uzduž i poprijeko. Reko' "Adina, je li ovo počinje kiša?", kaže ona "ne počinje, nego te pokakila ptica". Ja bih rekla da me pokakio galeb, a u isto vrijeme sam bila zahvalna što recimo, slonovi, ne lete. Kosa, majica, džemper, pantole, sve je "usrećeno", kako to kaže naš narod. Zašto da me to nervira, pa Adina ima psa i mačku u stanu i voli šljokice. U stan ulazimo kasno, car od njenog momka kaže da se nada da ih neću pitati engleski i slati u ćošak, mačka me ignoriše, a pas, prelijepa ženka rotvajlera, je pojela slatkiš koji sam ponijela u nadi da ćemo biti najbolje drugarice i onda me počela ignorisati.

Dan eventa (i ovo preskoči, ne ljutim se)

Ustajemo rano, iako smo legle prije nježna četiri sata. Adina se tušira, a ja zovem Adija da kažem da se vidimo u 10h. Ne javlja se. Adina mi pokazuje svoju šminku i kistove i kaže da nema govora da u kući ima vizažisticu, a da se sama šminka. Pošteno. Šminkam je, stiže poruka od Adija, kaže da je pomiješao datume, a ja se kao bonus nisam javila dan prije da potvrdim, pa je otišao u Kakanj. Smijem se glasno, histerično, plačem od smijeha. Ako se prestanem smijati, ostat će mi samo plakanje. Nema veze, kažem sebi, idem se istuširati. Uđem fino, zaključam se, istuširam, a onda skontam da sam se zaglavila. Car od Adininog momka, njegova sestra, pas, mačka i Adina obijaju bravu u svojoj rođenoj kući, da me izvade. Kasnimo na event, logično. Izlazim konačno, svi su sretni, biti nenašminkan sada je totalno lijepo, puno ljepše od biti nenašminkan i zaglavljen u kupatilu, a mrziš skučene prostore. Povlačim crtu tušem, sliježem ramenima na podočnjake, bubuljicu na bradi  i i obrve, iskopavam sa dna torbe neki MAC ruž koji tražim već stoljeće, češljam se i trčimo na taksi.

Adina da uljepša ovaj post.


Ja zahvalna na dobrom svjetlu i odluci da pijem 3l vode, pa da mogu proći bez pudera.


Event  (ovo čitaj, što ne bi)

Ulijećemo Adina i ja kao racija, u nadi da nismo zakasnile baš na sve. Srećom, neko je znao s kim ima posla, pa nije se počelo tačno u podne. Preuzimam akreditaciju i poželim vikati "PREZIME JE KAO PUŽ, SA Ć, NE Č", ali odlučim da se neču nervirati.



Naravno, slijedi vriska žena s kojima se viđam od eventa do eventa, a dijelim svaki dan putem društvenih mreža, pa onda malo slikanja.

Niko nije pretjerano iznenađen što kasnim, ali ih strašno veseli priča o zaglavljivanju u kupatilu.


Za event me obukao Lindex. Mislim, sama sam se obukla, ali zvuči kao da sam neka bitna osoba kojoj oni šalju besplatnu odjeću, ako tako napišem. Torbu mi je omogućio Primark, a cipele Šefkator.



Monika mi je ljubav iz Mostara!


Nakon šminkanja, prešle smo u salu, gdje je otpočela treća Digital Divas konferencija. Avon se zaista uvijek maksimalno potrudi kada su u pitanju lokacija, ugođaj, program pa i ručak.



Šejla je otvorila konferenciju, zahvalivši se svima u blogosferi koji su zapravo i razlog organizacije ovakvih događaja. Nakon Šejle, nekoliko zaista inspirativnih dama je govorilo i razmijenilo mišljenje sa nama, o uvijek aktuelnim temama: zaradi, uspjehu, konkurenciji, motivaciji, pronalasku svog glasa u masi.






Odmah nakon povratka sa ručka, ja sam nažalost morala napustiti event, jer sam se morala vratiti nazad kući, tako da vas zakidam za utiske tog dijela, ali ako skoknete do moje kolegice Neire, sa YouTube kanala Neira Delirium moći ćete kroz vlog pogledati ono što sam ja propustila.


Šejla je bila dovoljno ljubazna pa mi poslala goodie bag, koji sam prvobitno zaboravila, a čiji ću sadržaj sa vama podijeliti kroz naredne postove. Hvala Asja, sa bloga Asja's Blog što si ponijela moj goodie bag.


Nakon eventa (čitanje proizvoljno, ali već si pri kraju)


Vratih se tako u Adinin stan, da još malo gnjavim životinje i da polako krenem na bus. Bus je u 18h. Taksista vozi kao da smo porodica Kremenko i pokrećemo se nogama. Stižemo na stanicu u 17:50h. Izlazim iz taksija, dolazim do ulaza u stanicu u shvatim da mi nema novčanika. Dokumenti, kartice, plata koju sam podigla, kartica da sam donor organa - sve je u njemu. Udaram se kao mahnita po džepovima, kojih imam dva, pregledam torbu, okrećem se i ugledam ga na po ceste. Trčim nazad, trčim na šalter, kaže gospođa "za tri minute Vam kreće bus, peron broj deset". Trčim na bus, ulazim posljednja, sjedam, Adina šalje poruku da životinje pate za mnom.. a garant i ona razvaljena šteka na kupatilu.

Za kraj slika gdje se na Sajlovom licu vidi oduševljenje ovim toplim prijateljstvom.



Do sljedećeg puta, 

love,
Dođoška!

utorak, 5. rujna 2017.

Chitchat #17

Svakog septembra, otkako pamtim, u meni se rađala neopisiva energija. Novi počeci, miris čistih bilježnica, nova odjeća, patike i stari ruksak. Svakog septembra, otkako pamtim, slagala bih sebe da će biti drugačije. Rekla bih sebi da ću nedjeljom isplanirati pet odjevnih kombinacija, ispeglati ih i objesiti u ormar. Da ću isprobati novi ruž svaki dan i da ću barem sedmično mijenjati torbe, koje stalno kupujem. Isplanirala bih kako ću osim treninga ponedjeljkom, srijedom i petkom, ubaciti još i šetnju svaki dan i po još jedan trening s opterećenjem. Optimistično bih navila alarm u 6:00 i označila kvadratić - PONOVITI SVAKI DAN. Pa šta ako samo ponedjeljkom idem rano na fax. Jest ću doručak i posmatrati kako sviće. Volim tu samoću. Slušati ću dva sata i petnaest minuta sintakse baš svakog ponedjeljka jer već sad znam da će mi bodovi na prisustvo dobro doći. Augustovsku platu ću uštediti i isplanirati ću pet obroka dnevno, jer znam da zbog zdravlja i treninga moram jesti redovno. Češljat ću se svako veče pred spavanje i vraćati ću naočale u futrolu, a futrolu u torbu. Leći ću u krevet prije ponoći, nanositi ću masku za lice i kosu svake sedmice i mazati serum baš svaku noć.

Otprilike četvrti dan septembra gasim alarm. Nosim iste pantole stalno, kao da drugih nemam, a isto je sa torbama. Oblačim prvo što mi padne pod ruku i u isto vrijeme pijem kafu dok skakućem na jednoj nozi i objašnjavam materi da je život prekratak da bih peglala odjeću. Šminkanje mi je misaona imenica, skupa sa doručkom, prisustvom na sintaksi, maskom na licu i kosi, redovnom učenju, štednji..nastavite niz. Zašto je to tako, ne znam. Strašno me to ljuti, jer mi mozak ne šuti ni sekundu, ali ništa ne sprovodi u djelo. Otprilike oko 10h se ugledam u ogledalu na faksu i stresem se od svog ispijenog, blijedog lica. Ne bi mi to toliko smetalo, da ne trošim stotine maraka od svake plate na šminku koji zaista volim.

Ni ovaj septembar ne izgleda sjajno, da budem iskrena. Ko će ga znati, možda se probudim kad septembar završi. (Green Day anyone?)

Do čitanja,
Love,
Dođoška!